Author

Tomislav Dokoza

Tomislav Dokoza has 17 articles published.

Tomislav Dokoza

Izvrsnost s ljubavlju – kršćanski pogled na rad

u Profesionalni život

Milijuni ljudi svakodnevno odlazi na svoj posao i provodi više od trećine dana radeći. Neki od tih ljudi su nezadovoljni jer ne vole i ne vide se u svome poslu. Veliki broj radnika je nepošteno plaćen, te  vide posao kao muku koju trebaju pretrpjeti da bi dobili mizernu plaću i „spojili kraj s krajem“. Sigurno da nije lako u takvom ambijentu imati neki veliki ideal o ljudskom radu.

No, postoje i oni ljudi koji na svoj posao i rad gledaju u jednoj široj perspektivi.  Ne kao jednu nužnu i mučnu sastavnicu svoga života, nego kao aktivnost po kojoj se oni ostvaruju kao osobe.

Ne smijem gledati na sebe kao na roba ili nadničara, nego kao na ljubljeno dijete Božje koji u svome poslu ostvaruje svoj poziv.

Mi katolici smo pozvani gledati na radu u tome smjeru i još puno dublje. Ne smijem gledati na sebe kao na roba ili nadničara, nego kao na ljubljeno dijete Božje koji u svome poslu ostvaruje svoj poziv. Izvršavajući svoj posao profesionalno i odgovorno  ali  s ljubavlju i za Ljubav mi daje da se ostvarujem kao osoba! Ovakav pogled daje puni smisao radu  i omogućava mi da svoj posao mogu raditi iz ljubavi prema Bogu i tako posvećivati svoju svakodnevicu.

U svom apostolskom putovanju u Francusku 2008,  papa Benedikt XVI. pokazao je da kršćani imaju ključ za ispravno i potpuno shvaćanje ljudskoga rada. Istaknuo je da je čovjek pozvan od Boga na stvaralački rad, koji kad je vođen mudrošću i učinjen iz ljubavi tada usavršava stvoreni svijet.

Izvršavajući svoj posao profesionalno i odgovorno  ali  s ljubavlju i za Ljubav mi daje da se ostvarujem kao osoba!

Imamo velikih svetaca koji su isticali važnost i uzvišenost ljudskog rada. Na primjer sv. Benedikt sa svojim poznatim motom  ora et labora, ili sv. Josemaria Escriva koji je razvio cijelu teologiju o radu. Tu ne smijem zaboraviti na našeg blaženika Ivana Merza koji je prikazao svoj živo za hrvatsku mladež. Njegova poznata maksima je: “Savjesno obavljati staleške dužnosti i to smatrati za križ mojega života; za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslova u radu za spašavanje duša.”

Sigurno da ima u našoj Crkvi još puno velikana koji su govorili o uzvišenosti ljudskog rada. Oni nam svakako trebaju biti poticaji, ali naš uzor je Isus Krist koji je u skrovitosti do svoje tridesete godine radio u Nazaretu i tako posvetio ljudski rad i podario mu uzvišenu ulogu u našem ljuskom i duhovnom rastu.

Kršćanin se ne smije plašiti napora i umora, nego prigrliti svoj posao s radošću koja ima svoj smisao u Kristovu križu.

Sve nam to pokazuje da je rad naš poziv i mjesto gdje mi kao djeca Božja, nasljedujući Isusov primjer, razvijamo i umnožavamo talente koje nam je Gospodin podario. Možemo reći da je  moj posao mjesto moga posvećenja (kako se ja posvećujem po svome poslu?). Stoga se kršćanin ne smije plašiti napora i umora, nego prigrliti svoj posao s radošću koja ima svoj smisao u Kristovu križu.

Veliki primjer imamo u Svetoj obitelji Isusa, Josipa i Marije čija kuća i radionica su škola za nas kršćane gdje možemo naučiti kako naš posao preobražavati u molitvu –  u žrtvu Bogu ugodnu. Tako radeći davat ćemo Bogu slavu i sudjelovati u Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi, mijenjajući ovaj svijet i čineći ga ljepšim mjestom za življenje.

[Najava] Prva konferencija katoličkih muškaraca

u Najave

Konferencija katoličkih muškaraca ”Virtus” pod geslom “Budi hrabar i pokaži se čovjekom!” (1 Kr 2, 2) održat će se u subotu, 6.4. u dvorani don Petar Šimić.
Početak konferencije je u 16h, a traje do 20h (nagovor, molitva, misa i druženje). 
Govornici će biti:
1. don Damir Stojić,
2. don Mario Bobić i
3. Vice Batarelo.
Svi muškarci su pozvani otkriti što znači biti muškarac po Božjem naumu!

Strah Božji – kako ga treba shvatiti?

u Duhovni razvoj

Pišući o psalmima sveti Hilarije, biskup i crkveni naučitelj iz 4. st. objašnjava što znači kada se u Bibliji govori o “strahu Božjem”:

Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njegovim hodi stazama. ( Ps 127,1) Kad god se u Svetom pismu govori o strahu Gospodnjem, valja primijetiti da se o njem nikad ne govori kao o nečem samom za sebe, kao nama dostatnom za savršenstvo naše vjere, već se uvijek mnogo toga dodaje i pretpostavlja iz čega se dade shvatiti smisao i savršenstvo Božjega straha. To je izrekao Salomon u Izrekama:

Ako prizoveš mudrost i zavapiš za razborom; ako ga potražiš kao srebro i tragaš za njim kao za skrivenim blagom — tada ćeš shvatiti strah Gospodnji. (Izr 2,3-5)

Vidimo u tim riječima koliko treba stepenica da dođemo do straha Gospodnjega. A ljudsko – iskustveno poimanje straha je drugačije.
Naše iskustvo nam kaže da je strah drhtanje ljudske nemoći i bojazan da nam se ne dogodi nešto što ne želimo da se dogodi. On postoji i pokreće se u nama kad nam savjest nešto predbacuje, pred pravom boljega, pred navalom jačega, zbog bolesti, pred zvijerima i zbog muke od svakoga zla.
Takvom se strahu ne treba učiti, on se javlja iz slabosti naše naravi. Niti nam treba učiti čega da se bojimo, već nam ono čega se bojimo samo ulijeva užas.
S pravom je napisano o strahu Gospodnjem: Dođite, sinovi, čujte me, naučit ću vas strahu Gospodnjem. (Ps 33,12) Valja nam se dakle naučiti strahu Gospodnjem jer se o njem poučavamo. On se ne sastoji u užasu, nego u razboritoj nauci; on nije u drhtanju naše naravi, već ga stječemo obdržavanjem zapovijedi i djelima čestita života i spoznajom istine.


Valja nam se dakle naučiti strahu Gospodnjem jer se o njem poučavamo. On se ne sastoji u užasu, nego u razboritoj nauci; on nije u drhtanju naše naravi, već ga stječemo obdržavanjem zapovijedi i djelima čestita života i spoznajom istine.


Za nas je strah Božji u ljubavi te njegova savršena ljubav nadvladava strahovanje. A osnovna je zadaća naše ljubavi u tome da slušamo poticaje, obdržavamo naredbe i pouzdajemo se u obećanja. Poslušajmo stoga riječi Pisma: Izraele, što Gospodin Bog tvoj traži drugo od tebe nego da se bojiš Gospodina, Boga svoga, da hodiš putovima njegovim, ljubiš ga i držiš njegove zapovijedi svim srcem svojim i svom dušom da ti bude dobro?
Mnogi su putovi Božji jer on sam je put. Ali kad o sebi govori, onda sam sebe naziva Putom te pokazuje razlog zašto se naziva Putom: Nitko ne može doći k Ocu osim po meni.
Mnogo nam putova valja pretražiti i mnogim putovima nam je krenuti da nađemo jedan Put, koji je dobar, a to je put istine, put kojim hodimo u život vječni. Putovi su u zakonu, u prorocima, u Evanđeljima, u apostolima, ali su putovi i u obdržavanju različitih zapovijedi, koje obdržavajući iz straha Božjega živimo blaženo.

Izvor: iz Liturgije časova, četvrtka drugog korizmenog tjedna

Prije nego kreneš mijenjati Svijet, posloži krevet kad ustaneš!

u Vrline

„Posloži svoj krevet“ vrlo je zanimljiva rečenica. Tijekom našega života čujemo je mnogo puta, često i od najranijeg djetinjstva. Kao malome djetetu apsolutno mi nije imala nikakvoga smisla. Barem sam sebi postavljao pitanje, zašto me roditelji muče s još jednim dosadnim poslom poput slaganja kreveta. Nikad nisam znao svrhu tog blesavog i staromodnog običaja.

Naime, imao sam milost proći dva ciklusa Exitus programa. Tu se postavlja pitanje kakve veze imaju jedan katolički program i slaganje kreveta rano ujutro. Pa, dosta je toga zajedničkog. Jedna od smjernica koje smo se trebali pridržavati je upravo bila ta, kada se probudimo moramo odmah posložiti svoj krevet, kao u vojsci. Konačno sam shvatio i koja je svrha toga.

„Kada složite krevet ujutro, osjetiti ćete malenu dozu ponosa, koja će vam dati snage i motivacije da napravite još jedan mali zadatak u danu, nakon toga još jedan itd. Također, ako Vam dan prođe loše i dođete umorni kasno kući, leći ćete u krevet koji je složen, koji ste Vi složili.“ (Admiral William McRaven)

Upravo borba između „složenog“ i „nesloženog“ kreveta predstavlja borbu između reda i kaosa. Možeš se ustati na prvi alarm, složiti krevet,razgibati se i pomoliti ili ostati u krevetu ležati. I možda će ti ta mala rutina pomoći u „preskakanju“ većih prepreka, jer ono što se čini danas nedostaje muškarcima je upravo disciplina.

„Male stvari u životu vrijede. Ako ne možeš male stvari napraviti pravilno,nikada nećeš moći niti velike.“ Admiral William McRaven

Izvor: exitus.hr
Slika: Dean Moriarty

Nije lako postat čovik

u Muž i otac

Kad mu je bilo dvanest godina zatra je stinan poštara jer je njegovoj materi opsova Boga. Cilo selo ga je valilo i reklo da će Stipan bit pravi čovik. Did je reka: „Pustite dite! Nije lako postat čovik.“

Odslužio je vojsku, pustio brkove, poslije pučke mise svin momcin odbacijo kamena s ramena. Tetka je rekla: „Bolan, naš Stipan pravi čovik.“ Did je opet reka: „Nije, nije! Još nije.“

Kad je završio je za inženjera, did je već bijo umro. Zaposlijo se, zaradijo prvu plaću, sveza kravatu, oženijo se i dobijo sina. Mater je prid ćaćon rekla: „Evo, Jozo, naš Stipan pravi gospodin čovik.“ Ćaća je reka: „nije, ženo, nije još. Još nije.“

20 godina kasnije Stipan je oženijo svoga najstarijega sina od nji četvero, i uskoro i on posta did. Donijo ga je ćaći da ga privati prija nego umre. Stipanova sestra je rekla ćaći: „eto ćaća, vidiš tvoga Stipana, donijo ti je unuka i da mu ime po tebi. Pravi čovik“. Ćaća je opet reka: „Nije, nije, još nije.“

Kad je Stipanu bilo osandeset, njegova četri sina doveli su mu 16 unuka. Tri su otišla u pratre. Jedan od nji mu reče. Eto dide Stipane, ti si u životu skroz uspio. Gledaj koliko nas je. Sve si postiga. I imat ćeš tri unuka pratra. Ti si dide pravi čovik. Stipan se smrče, pa pocidi kroz brkove: „Moj sinko! Daleko san još. Nisan, nisan, još nisan…“

Sutra dok su, ranije nego inače, ovi put u cik zore, i on i Mila nakon prve krunice sidili na ganjku i pili kavu, Stipan će: Ženo! Sad dolazi ono najvažnije. Sve imamo, a sve more propast. Dica mogu Boga iznevirit, jedni sa drugin se oko zemlje poklat, od ćaće i matere se okrenit, brakove upropastit, po svitu se izgubit, za paran se povest i okrenit, zaboravit bit ljudi i za vlašću pomamit. Onda nan džaba sve, i kuće i sve dosadašnje molitve, i sve ove godine. Najviše me stra što svega imaju – reče did.

Najviše me stra što svega imaju – reče did.

– Dašta je mene stra! reče Mila. Nikad nije bilo opasnije. Znan ja to dobro. Sad je najteže i najvažnije.

Zadnji sedan godina nije bilo dana bez mise, ni jutra ni večeri bez krunice, ni petka bez posta… A zadnje tri godine, odkad je umrla Mila, Stipan je posta ko monah. Kad je umro, pratar je puno propovida. Ali svi su zapamtili samo jednu rič: „Stipan je bijo pravi čovik!“. Niko više ništa nije govorijo. Ali, sva su dica, sva unučad i sva praunučad sebi rekli: „Moran i ja bit k’o naš Stipan. Oći i ja bit pravi čovik ko moj did Stipan.“ Oni mali Stipan što je stinan zatra poštara, odbacijo kamena, završijo za inženjera, dobijo 16 unuka, i zadnji godina povazadan molijo, tek na kraju je uspio.

Stipan je napokon uspio. Skroz uspijo.

Ivan Ike Mandurić

Mala krhka svetica a uzor svakom Muškarcu

u Muževnost

Postoji glas da je Pio XI., papa s dubokom pobožnošću prema sv. Tereziji iz Lisieuxa (mladoj Francuskinji koja je ubrzo nakon svoje smrti 1897. postala dragocjena u katoličkom svijetu), rekao jednom o ovoj svetici: „To je muževna duša, veliki muškarac.“ Ne znam da li je to točno.. Ali, ako je te riječi papa ikada izgovorio, onda bismo se mogli samo složiti s njim. Daleko od toga da pokušavamo umanjiti snagu koja zrači iz Terezijine prirodne ženstvenosti, također daleko od toga da se takva snaga i vrlina ne mogu naći u istinskoj ženskoj duši, no hrabrost i herojska krepost duše ove djevojke ne može se nikada svesti na nešto sentimentalno, sladunjavo, tj. na nešto što nema veze sa snagom muškarca. Mala Terezija, koja je umrla u dobi od 24 godine, skrivena u karmelićanskom samostanu, snažan je primjer kreposti čak i za najkrupnijeg i najbradatijeg muškaraca.

Zbog toga želim pisati o tome kako nas ona može potaknuti na velike stvari. Terezijino duhovno učenje može se jednostavno sažeti: „Radi male stvari s velikom ljubavlju.“ Ono što je kod ove žene zanimljivo je činjenica da taj mali put počinje željom za velikim stvarima. Terezija je prepoznala snagu dobrote kao takve, snagu svetosti, želje u svojoj duši: sva se potpuno dati Bogu. Ušla je u samostan u vrlo ranoj dobi, postala je veliki svetac, svjetionik svetosti za cijeli svijet. Hrabro se odazvala pozivu našeg Spasitelja: postati savršena kao što je naš Otac nebeski. No, istodobno, ona je prepoznala svoju nemoć za postizanjem ovih stvari. Rješenje? Apsolutno predanje Bogu: „Moj je put povjerenje i ljubav… savršenstvo se čini lako za mene. Vidim da je dovoljno osvijestiti sebi svoju ništavnost i predati se u cijelosti, kao dijete, u zagrljaj Bogu.“

Mali put počinje željom za velikim stvarima.

Terezija je znala da joj je Bog dao te želje i da ih on nije potaknuo uzalud. Dakle, budući da je u konačnici sva nemoćna, sve ono što može učiniti je da se u svakom trenutku povjeri isključivo Bogu (put povjerenja) i ljubi ga do krajnjeg stupnja (put ljubavi), a on će ispuniti želje koje joj je dao. Vidimo kako ona u potpunosti živi poziv iz Evanđelja da postanemo poput djece, vjerujući beskrajno u Boga, našeg Oca. Ako joj je Bog dao želju, onda bi ju On trebao i ostvariti, a Terezija bi sa svoje strane samo trebala voljeti onoliko koliko može u svakom trenutku. Problem je u tome što se Terezijin „put povjerenja i ljubavi“ i duhovnog djetinjstva običnom čitatelju može učiniti kao pretjerano emocionalna duhovnost. Terezija može izgledati poput naivne djevojčice koja je jednostavno lebdjela kroz život bez poteškoća, iskušenja ili nedaća. Na koncu, to se čini potpuno stranim našem uobičajenom iskustvu života. No takvo bi viđenje bilo u potpunosti pogrešno, što nam može i potvrditi knjiga „Muka Terezije iz Lisieuxa“, koju je napisao veliki poznavatelj duhovnosti Male Terezije, Guy Gaucher. Gaucher ističe da se konačna potvrda Terezijine muževne duhovnosti nalazi na kraju njezina života, dok je umirala od tuberkuloze. Bolest, koja nam je danas možda malo poznata, bila je veliko iskušenje: nakon što bakterija uđe u organizam, u plućima se počinju formirati okrugle kvržice koje pritom uništavaju plućno tkivo i krvne žile. Naposljetku se zaražena osoba uguši u vlastitoj krvi jer ne može disati s oštećenim plućima. Put bolesnika prema smrti jednako je strašan: groznica, stalno kašljanje, znojenje, iskašljavanje krvi (očevici su posvjedočili kako bi Terezija ponekad iskašljala punu čašu krvi), povraćanje hrane koja se pokušava jesti, osjećaj gušenja, otežano disanje, nesanica. Ne bih se ugodno ponašao prema okolini da se nađem u takvim uvjetima. Sestre koje su se brinule o Tereziji, međutim, prepričavale su kako je ona ostajala mirna, nasmiješena, pokazivala pristojnost, pa čak se i šalila s njima. Jednom je sestra koja je pazila na nju sjedeći uz njezin krevet, zaspala nakon što je dala svetici čašu vode. Umjesto da joj nakon što je popila vodu vrati čašu, Terezija je odlučila držati ju cijelu noć kako ne bi probudila sestru.

Čovječe, ti si pozvan na veličine! Ono što je važno jest to – jednostavno htjeti, kao što je to činila Terezija.

Priče poput ove govore o uzroku njezine svetosti: niz malih radnji koje otkrivaju njezinu ogromnu, herojsku ljubav i krepost pred licem intenzivne fizičke patnje – da ne spominjemo duhovne i psihološke patnje koje su je pratile. Vidljivu je svetost Terezija pokazala u načinu svog umiranja – ova mlada žena, kojoj je bilo puno teže nego meni ili tebi, ojačala se isključivo iz povjerenja i ljubavi u Gospodina. Ona pokazuje koliko je njen „put povjerenja i ljubavi“ zapravo put svetosti koji osvaja najružnije dijelove patnje, zla, i naše iskustvo života. U svakom trenutku sebe predati Bogu, prihvaćajući sadašnju situaciju kao Njegov dar te pritom Boga ljubiti potpuno, to nije put kojim izbjegavamo patnju ili stvarni život. Bolje rečeno, patnja nas preobražava, otvara nas Bogu kako bi nas oblikovao, povećava našu sposobnost da volimo, i postajemo onakvi kakve nas Bog želi. Čovječe, ti si pozvan na veličine! Ono što je važno jest to jednostavno htjeti, kao što je to snažno učinila Terezija, a zatim ju slijediti na putu istinskog duhovnog djetinjstva, predajući se Ocu u svakom trenutku, u nastojanju da umreš sebi i ljubiš Boga u svemu što bi ti moglo doći, uzdajući se da On – i samo On – zna gdje tvoja veličina leži. Tako će te savršeno dovesti do tvoje veličine. Tek tada možemo tvrditi, uz Malu Tereziju, da doista imamo „muževnu dušu“.

Izvor: bitno.net

Blaženi Alojzije Stepinac muževima: Vi, muževi, treba da prednjačite i budete svjetlo drugima!

u Muževnost

Više nego aktualni poticaj nama u današnjem svijetu upućen katoličkim muževima od bl. kardinala Alojzija Stepinca:

Muževi moraju biti odlučni borci, koji se neće plašiti ni svoj život položiti u obranu pravde i istine Kristove. Ne bojte se, muževi, onih, koji tijelo ubijaju, nego Onoga, koji vam može i tijelo i dušu pogubiti za vječnost.

Iza nekog ručka, kućedomaćin je pozvao goste u svoj vrt, ali je prije toga zapitao uzvanike, da li još imaju što reći. Na to ustane jedan odličan muž i reče: „Ja bih imao nešto da kažem.“ Prekriži se i reče: „Hvala Ti, svemogući Bože, za sva dobročinstva Tvoja. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova!“ To je bio pravi katolički muž! Katolicima danas mnogo fali junaštvo i odvažnost u ispovijedanju svete Kristove vjere.

Vi, muževi, budite u tome odvažni! Budite uvijek i na svakom mjestu pravi sinovi Crkve, budite pravi katolički muževi i u obiteljima svojima i u javnome životu.

U obiteljima svijetlite svojim dobrim primjerom. Budite muževi ne na jeziku, nego na djelu. Treba li dati drugima u obitelji primjer, kako treba moliti, kako treba polaziti k stolu Gospodnjem, kako treba živjeti kršćanskim životom, tad u prvom redu vi, muževi, treba da prednjačite i budete svjetlo drugima. Danas, kada je naša omladina izvrgnuta tolikim pogibeljima, ako vi muževi ne svijetlite, ako vi ne vodite, ako vi ne nastojite svim silama oko njezina boljitka, uzalud će se truditi tad svećenik Božji. Budite zato pravi katolički muževi u obiteljima svojima i primjerom svojim prednjačite u dobru. Držite se one Kristove: “Primjer sam vam dao, da kao što ja činim, činite i vi.“ No još više! Budite pravi katolički muževi u životu! Muževi, koji pred nikim neće zanijekati Krista i koji se neće stidjeti, da su njegovi učenici! Što biste rekli djetetu koje se stidi svoga oca? Da je vrijedno prezira. I zapamtite riječi Kristove, koje glase: „Koji se stidi mene pred ljudima, toga ću se ja stidjeti pred svojim Ocem Nebeskim.“ Muževi moraju biti odlučni borci, koji se neće plašiti ni svoj život položiti u obranu pravde i istine Kristove. Ne bojte se, muževi, onih, koji tijelo ubijaju, nego Onoga, koji vam može i tijelo i dušu pogubiti za vječnost.

Izvor: bitno.net

[VIDEO] Vojska Bezgrešne – Maximilian Kolbe

u Maximilian Kolbe

Vojsku Bezgrešne je utemeljio sv. Maksimilijan Kolbe 16. listopada 1917 u Rimu s drugih šest braće. Opisao ju je kao “globalna vizija novog oblika katoličkog života”. Pokret, kako mu i ime nalaže je snažno povezan s Bezgrešnom koju je silno volio i njoj bio predan. Pokret je stvoren kao odgovor na mlakost kršćana i antikatoličke pokrete slobodnih zidara.

Misija Vojske bezgrešne je nastojanje u širenju Evanđelja s ciljem da se svi ljudi obraćaju Bogu, katolici i nevjernici posvećenjem Bezgrješnoj Djevici Mariji.

Sv. Maksimilijan znao je često napominjati da nije dovoljno samo moliti, također je potrebno djelovati i svjedočiti vjeru u Boga i predanost Mariji putem društvenih informacijskih kanala.

0 kn0.00
idi na Vrh